Tanja, 25 god. - Herceg Novi | Septembar, 2016.

​

~ Prva seansa ​ 

 

Prvo su krenule oči brzo da mi "trepere". Zatim pulsiranje u njima. Iznad lica sam osjetila vazdušna kretanja, poput hladnijeg povjetarca. Iznad očiju utisak da se nešto takođe kreće. Zatim sam vidjela pejsaže, neka poznata mjesta iz Herceg Novog. More, barke, skaline, a na kraju smjenjivanje boja. Pretežno crvenu boju u svijetlijim i tamnijim nijansama. Zatim sijenke. Kao da se svijetlost sažima i da dolazi do nekog vida tame. U tom trenutku mi i nije baš bilo prijatno. Slike su se smjenjivale odjednom, bez nekog konkretnog prelaza, i bile su upečatljive. Imala sam utisak kao da tada krećem padati u san, a to je zapravo "prelaz" kada se slike i počinju javljati. Kada se "probudim" nemam trzaj, nego spontano i blago pređem nazad u budnost. U nekim momentima zateknem sebe u razmišljanju da ne znam pouzdano da li sam budna, ili da sanjam. Od fizičkh reakcija, glava mi se na momente i na kratko, skoro pa neprimjetno trznula nekoliko puta. Zatim prsti na rukama. Obrva je počela da mi se tek tako podiže. Za noge, imala sam utisak da mi ne stoje pravo, nego da idu prema vani. Mjesta na tijelu na kojima inače periodično imam bolove su počela da reaguju malo jačim bolom, a zatim i utrnućem. Kratki naleti jeze, tj. kao da jeza krene pa odmah zatim prestane. Pritisak u tački iza glave. U trenutku, osjetila sam emotivni nalet tuge, jako kratko. Relaksacija.

​

Poslije prve seanse imala sam osjećaj kao da me je neko "napunio" energijom.

~ Druga seansa

​

Prvo sam osjetila hladni povjetarac. Zatim jezu niz tijelo. Pritom, to nije klasični oblik jeze. Kao da jeza prolazi mojim tijelom, a da mi nije hladno. Tj. grudi i ruke su mi bile tople, a stopala hladna. Zatim težina u tijelu, na nogama i rukama. Kao da su "prikovane" za masažni krevet i ne mogu da ih pomjerim. Kao da me neko drži za njih i ne da mi da ih pomjerim. Golicali su me mnogi djelovi tijela ali nisam mogla da se počešem. Zatim nekoliko kratkih trzaja glavom, kukovima a kasnije i nogama. Kao da me neko "bocne" pa se trznem tim dijelom tijela. Promjene u ritmu disanja. Vidjela sam nebo u bojama uz zalazak i izlazak sunca. Plava, narandžasta, crvena, ljubičasta boja. Ljubičasti krug koji se širi i skuplja. Zatim vidim vodopad koji teče niz planinu. U jednom trenutku zatekla sam sebe kao da gledam grad i dešavanja u njemu sa jako velike visine, kao da se nalazim na neboderu. Pa zatim kao da samu sebe gledam iz visine, vidim sebe kao jako malu u prostoru i vremenu. Tako da, tokom svih slika sam imala pogled iz visine, a nikada na horizontu.

​

Tokom druge seanse sam imala puno više fizičkih nego vizuelnih reakcija. Zapravo, imala sam i puno vizuelnih reakcija, ali su mi pažnju sa njih odvlačili trzaji tijelom i fizičke reakcije. Tokom sledećeg dana sam se stalno nešto ježila, iako sam bila dobro obučena. Sanjala jesam nešto ali ne sjećam se ničega konkretno. Posle dvije seanse osjećam se smireno koliko mogu da vidim. Ni tužna, ni srećna, ali smirena. I stabilnost osjećam. Njaprije u mom ponašanju, a dešavanja iz okruženja me ne izbacuju iz dnevnog ritma.

​

~ Treća seansa

​

Kao da vidim starog čovjeka, sijede kose, kao mudrac, a koji kao da se nalazi unutar mene i govori mi: "Imaš ovdje svašta", misleći na moju unutrašnjost. Kao, "napunila si se svega", u tom smislu, kao pravi zaključak. Opet vidim nebo i boje.  Vidjela sam narandžastog "Fiću". Zatim neka dešavanja iz života, smijeh sa kolegama na poslu, izlasci, druženja, ljubičasti ženski džemper, vidim i "vijence" na glavama djece. Sve te slike su malo duže trajale i uz lagane prelaze. Iako su bile nekako "nabacane", kao da su imale smisao i tok. Tako da, prvi put da jasno nešto vidim, da mi ne odleti odjednom dok ne osvijestim prvo to što vidim. Potom blaži pritisak na solarni pleksus i pulsiranje u donjem dijelu stomaka. Ruke mi nisu bile teške i mogla sam da ih pokrenem po želji. Nekoliko puta sam se trznula jače kompletnim tijelom, kao da sam se uplašila. I tada je i srce počelo brzo da mi kuca. Zatim trzaji glavom i ekstremitetima. Bockanje u kukovima i trnjenje u ruci. Oči su mi neprekidno "šetale" od početka pa do kraja seanse, puno više nego tokom druge seanse. Isto tako, jaka jeza, kao da počinje da me hvata hladnoća i onda se sva naježim.

 

Juče, a i danas preko dana sam odspavala 15-30 minuta, uz trzanje minimum po 2-3 puta, a da svjesno znam da sam se trznula. Osjećam se srećnije nego juče. Imala sam par situacija na koje sam skroz drugačije odreagovala. I drugačije neke situacije doživljavam tako da ih samo prihvatim i zaboravim, ako su neke gluposti i slično što me ranije znalo izazvati da se iznerviram. Ta mi smirenost znači više nego išta. Zahvaljujem se Ivanu jer mi je smirenost i unutrašnji mir već i više nego dovoljan efekat Rekonektivnog Iscjeljivanja, a tek je prošao jedan dan od treće seanse.